Ljubav koju generacije Mostaraca gaje prema njima nije obična, jednostavna. U njoj ima domoljublja, ima zanosa i gordosti, ima ponosa i prkosa, ali nema laži... I sada, kada je gotovo sve smrvljeno, porušeno i ubijeno, ljubav prema „poetama“ fudbalske lopte s Neretve je ljudska, sveljudska.

Rekoše Velež je – cijeli grad.

Bez Veleža i njegovih zvijezda i legendi, Mostar bi bio dvograd, čemergrad.

Oni su simbol njegove postojanosti i tradicije.

Morali smo, izgleda svi, neki malo, neki puno da ostarimo, da postanemo umorni od ovog svakodnevlja, pa da silno zaželimo nešto drugo i drugačije – da bi smo vidjeli kakvo ushićenje krije u toj prostoj i prostosrdačnoj rečenici „Stotinjak veličanstvenih...!“

Ko bi se usudio da izdvoji ma koje ime iz tog mnoštva ?

I kao što se čovjek teško odvaja od lijepog sna u susretu sa javom, tako se i priča o njima sluša u jednom dahu, jer nas svaka priča o Joli, Širletu, Hamiću, Leu, Zeki, Suli, Pindi, Dušku, Mari, Nusri, Vahi, Čorbi, Kani, Blažu, Dadi, Semiru,... vezuju uspomene, za sebe.

Na Zgonima, Starom igralištu i pod Bijelim Brijegom je prakolijevka „buba – mare“.

Tamo je izgrijala njihova zvijezda.

Kroz njihovu čarobnu igru, progovorile su naše praiskonske težnje i stari zavjeti – kao neuništivi znamen.

Borili su se za bodove, za prestiž, ali to je bila borba za naše vedre dane, za smisao i ljepotu življenja...

Sve ih je zbližila jedna boja, jedan dres, jedan tim.

Spominje ih Mostar, i u njima prepoznaje svjetlost lika.

Svi bijahu pravi Mostarci, Hercergovci, Neretvljani.

Himna njihovog kluba je pjesma koja slavi život. Pjesma kojoj se uvijek vraćamo i radujemo joj se, kao nekoj vrsti sjaja bez prolaženja. Bljeska koji ne tamni.

Ta će pjesma sačuvati ime Veleža i njihovih perjanica. Časnih imena koja su istorija mostarskog i bosanskohercegovačkog fudbala i uopšte sporta – uzor i nadahnuće.

Svi su, kao igrači, kao i ostala raja, bili obični, ponekad krhki i „lomljivi“, ali odvažni, duhoviti i plemeniti.

I knjiga dragog kolege (moga „urednika“ Dragana Miladinovića) koja se pojavljuje sada, nakon ludog vremena u kome sablast rata bijaše nam zamutila najplavlje nebo na svijetu, nije samo pohvala Veležovim zvijezdama i legendama, nego i negacija mraka i ropstva, negacija koja potvrđuje neprestanu borbu za ljudskost, za dostojanstvo čovjeka, za mir i ljubav.

Velež je u Mostaru što i Stari most – reče mi jednom, pred svoj posljednji odlazak moj prvi komšija Meha Sefić.

Nije maestro pogriješio.

Njihovi su pehari napunjeni sokovima života, oporim ali slatkim pićem, od kojeg se boluje, ali i ozdravljuje.

Velež pod Bijelim Brijegom se žudi, kao kad zora sviće, dok Veleža bude, sa njim i nas biće.

Alija Kebo